Sindikati i hrvatska politika

kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

Usljed sindikalnog uspjeha peticije za referendum mnogi potražuju u sindikatima mogući politički nadomjestak za besperspektivnu političku scenu u zemlji. Ne znam misaonijeg čovjeka s kojim sam razgovarao, a to nije mali broj, koji misle da u zamjenu za očito nesnalaženje i nemoć vladajuće politike današnja oporba ima išta ozbiljnog i inspirativnog ponuditi Hrvatskoj (osim svojih narciosoidnih šefova). Sjedenje u busiji i čekanje da kriza ili provođenje reformi pomete vladajuće prezira je vrijedna strategija, jednako toliko koliko i izbjegavanje reformi radi očuvanja na vlasti postojeće garniture.

No, još više prezira zaslužuje paušalna i plitka kritika, koja se svodi na to da su svi problemi riješivi samo da ode Jadranka Kosor a ustoliče se čačić i Milanović. Dubina i dugo trajanje strukturnih hrvatskih problema ne riješava se u jednom mandatu i s jednom političkom opcijom. Neshvaćanje da je gospodarska kriza u Hrvatskoj u sjeni duboke društvene i vrijednosne krize, neshvaćanje da je u takvoj situaciji za Hrvatsku nužan društveni konsenzus, slika je suženih perspektiva čelnih ljudi hrvatske politike. Intelektualni volumen naše političke klase svodi se najčešće na vulgarno shvaćene i prigodno pokupljene neoliberalne mantre. Naime, to vrijedi jednako, primjerice, i za Šukera i za Linića, kao navodne antipode. Sve se stranke natječu u imitaciji američkih neoliberalnih rješenja koje nudi MMF i slični.

U isto vrijeme Amerika napušta takva rješenja i izlazak iz krize traži u većem stupnju regulacije, socijalne sigurnosti i socijalne pravde, razvoju obrazovanja i znanosti, dostupnosti zdravstvene usluge, a sve u smjeru novoga New Deala. To su sadržaji socijalno demokratske orijentacije. Sjaji zvijezda nobelovca Paula Krugmana koji upućuje Amerikance na prednosti europskog socijalnog modela. Nassim Taleb rastvara mitove o ulozi nadnaravnih sposobnosti menadžera u uspjehu poduzeća, ulozi koja ni po čemu nije u korelaciji s bezobzirnim naknadama koje primaju. Obama oporavlja Ameriku i u vrijednosnom smislu. Ponovno žive Rooseveltove riječi: «Znali smo da je pohlepa loša po moral, a sada znamo da je loša i po gospodarstvo«.

Kod nas, međutim, Linić zahtjeva otpuštanje 50 tisuća ljudi u javnim službama, predlaže da se bruto plaće radnicima isplaćuju na ruke, predlaže posvemašnju decentralizaciju u zemlji veličine pola Londona. U SDP-u zalažu se za slobodno određivanje odvjetničkih tarifa, za deregulirani sveučilišni sustav, za porezno rasterećenje i smanjenje javne potrošnje, iako bi takav postupak u zemlji izuzetno niske javne potrošnje bio konačni korak ka demontaži socijalne države.Zemlja preskromnih analitičkih podloga za odlučivanje, bez kreativnih lidera s dimenzijom, mala zemlja malih polemičkih kapaciteta teško može imati vredniju politiku na obje strane. Hrvatska nema istinsku socijalno-lijevu alternativu u vremenu kada se ona prihvaća u svijetu. SDP je zapravo stranka liberalne orijentacije, bez interesa za radnička pitanja (osim pred izbore), ne održava kontakte sa sindikatima, njegov čelnik dolazi iz diplomacije, a okružen je skupom liberalnih intelektualaca koji nisu niti pokušali domisliti socijaldemokratski odgovor na društvenu krizu. SDP u kaledioskopu hrvatske stranačke karikaturalnosti nije jedina stranka koja se lažno predstavlja. HNS vode krupni kapitalist i vrhunska intelektualka, a stranka je član liberalne internacionale. Narodna stranka koja je na strani krupnog kapitala. Baš sukladno sklonostima naroda. HSS je prvenstveno seljački sindikat, i to najjači u zemlji. HSP se, kao stranka prava, protivi pravnom tretmanu ratnih zločina. Sve su stranke demokratske zajednice, a HDZ po svemu sudeći najmanje.

U takvoj konfuziji identiteta i nestašici socijalno-demokratskih odgovora najmanje je nedosljedan zahtjev HSLS-a, kao socijalne stranke, za većom poreznom stopom za najviše menadžerske plaće.Nesumnjivo je da je Hrvatskoj nasušno potreban treći, ili, bolje rečeno, pravi put, kompetentna socijalna alternativa koja je u stanju ostvariti dvostruki cilj: razvoj i socijalnu koheziju. Skandinavske zemlje pokazuju put. Tamo danas putuju svi osim Hrvata.Sindikati bi se svakako trebali uključiti u izbore, makar s minimalnim ciljem da se u parlamentu čuje glas radnika. Maksimalan cilj bio bi koherentan program za novu sliku Hrvatske. Nisam siguran da postoje kapaciteti na sindikalnoj strani za takvu opciju. Sindikati imaju jedan kvalitetan tekst, kao bazu za takav program, ali mislim da čelnici nemaju smjelosti za takav iskorak.

Sindikatima inače nedostaje strateško promišljanje. Da to postoji politički angažman bi se izrodio sam po sebi. Većina reagira uglavnom kratkoročno, što je ponekad i kratkovidno, od pritiska do pritiska, od jednog novinskog napisa do drugog. Takva svojstva isključuju njihovu povijesnu dimenziju, ali ne isključuju ulazak u izbore.Kao što su sindikati bez jačeg razloga godinama bili osporavani, o čemu sam pisao u prošlom broju, sada postoji mogućnost da ih se precjenjuje.Ako sindikati ne budu hrvatski spas, može li to novi perspektivni lik na političkoj sceni, Darinko Kosor, ili možda stari, provjereni, Stipe Mesić? Sve ovisi samo i jedino o snazi ideja s kojima se mogu mobilizirati ozbiljni i misleći ljudi. 10. kolovoza 2010.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

hrvatska politika | kolumna Vilima Ribića



Back to Top