Prava narav sukoba oko TRI zakona

Rasprava o tri sistemska zakona u znanosti i visokom obrazovanju traje. Sindikat uvjetuje svoju potporu bezuvjetnim odustajanjem od školarina kao i realnim planiranjem i financiranjem povećanih troškova reforme. Imamo još nekoliko konkretnih zahtjeva ili prijedloga. Ostalo je na tragu europskih rješenja i omogućuje uklanjanje teških slabosti sustava. Nije više pitanje jesu li nam zakoni prihvatljivi već jesu li nam prihvatljiva europska rješenja. Ako nisu netko bi trebao javnosti reći zašto nisu.

Međutim, naš je dojam da će i najbolji zakoni izazvati teška sporenja u okviru akademske zajednice. Svaka ozbiljna promjena nekima pogoduje a nekima oduzima stečene pozicije. Zato je provedba reformi uvijek jako teška. Što je glavni uzrok sporenja? U sukobu su dvije tendencije: očuvanje javne misije sveučilišta naspram postojećeg stanja u kojem se javne ustanove pretvaraju u profitno-poduzetničke centre. Dakle, opet je u pitanju borba za novac protiv etosa javnog interesa. Misija sveučilišta je nastava, rad sa studentima i znanstveno istraživanje što se suprotstavlja orijentaciji ka ostvarenju što većih zarada na javnom dobru, tzv. vlastitih prihoda. Ta temeljna suprotnost provlači se kroz sva sporenja. Prepoznajmo sporenja i uočimo mimikriju govorenja:

  • prvi su protiv školarina – drugi su za školarine: govore o tome da država neće pokriti razliku ako se ukinu školarine, da će ukidanje školarina poticati privatna sveučilišta, i da je prijedlog o ukidanju školarina „socijalno neosjetljiv“ (?)
  • prvi brinu o obrazovanju kao javnom dobru i ljudskom pravu – drugi ga tretiraju kao robu na tržištu (ali govore drugačije, kažu: bolje je da studenti plaćaju nama u javnom sektoru nego privatnom sektoru).
  • prvi hoće posvećenost nastavnika i znanstvenika nastavi i istraživanju – drugi su za to da nastavnici moraju raditi još i projekte na kojima ustanova može ostvariti visoke „vlastite prihode“;
  • prvi su za kontrolirani i ograničeni upis studenata a drugi su za upisivanje izvan kvota kako bi dodatnim studentima mogli naplatiti školarine (govore o bijegu studenata u privatni sektor);
  • prvi su za ograničenje rada nastavnika izvan matične ustanove, drugi su za nekontrolirana putovanja nastavnika po raznim fakultetima širom Hrvatske i BIH na štetu svojih studenata;
  • prvi su za pristojne plaće od države i za sindikalnu borbu – a drugima plaće od države nisu bitne, jer nesmetano ostvaruju zarade gdje stignu, pa im nije važan niti sindikat.
  • prvi su za integrirano sveučilište a drugi su za postojeće fragmentirano stanje jer je tako lakše voditi ustanove u komercijaliziranom pravcu bez kontrole uprave sveučilišta i države.
  • prvi su za kontrolnu ulogu države na sveučilištu, drugi su protiv takve nazočnosti.
  • prvi shvaćaju autonomiju sveučilišta u funkciji akademskih sloboda nastavnika, a drugi autonomiju shvaćaju kao samovolju uprava u raspolaganju sredstvima ustanova.

Kao i svi sindikati na svijetu mi mislimo da student nije kupac naše usluge već naša svrha i suradnik u radnom procesu. Rad i suradnja s privredom poželjna je samo onda ako su obveze prema studentima i znanosti osigurane u sustavu, i samo ako nastavnik to hoće. U tom smislu autonomiju sveučilišta ne ugrožava država, koja stabilnim financiranjem pruža jednu vrstu prosvjetiteljske potpore sustavu (tako se shvaća na Zapadu), već autonomiju ugrožavaju partikularni interesi sa samog sveučilišta, ponekad u simbiozi s privatnim biznisom, koji mogu nametnuti radne terete nastavnicima izvan redovnih opterećenja, a ustanovama komercijalne sadržaje nastavnih programa. Zakonski se prijedlozi stvarnoj komercijalizaiji suprotstavljaju, zahvaljujući i radu sindikata u radnim skupinama.

Inače, komercijalizacija ustanova ne može biti veća nego što je sada. Studenti se upisuju prekobrojno iznad kapaciteta, radi naplate školarina. Školarine su najviše u Europi a određuju se po načelu ponude i potražnje za atraktivnim fakultetima. Fakulteti fakultetu unutar istog sveučilišta naplaćuju najam prostora ili školarine njihovih zaposlenika. Nastavnici se pretvaraju u putnike koji drže nastavu po lokalnim ispostavama svojih fakulteta radi zarade matične kuće ili pak osobnih zarada bez nadzora matične kuće. U mnogim slučajevima ustanove izlaze na tržiše kao nelojalna konkurencija privatnim tvrtkama u poslovima koji ne ulaze u matične aktivnosti. Zarade iz suradnje s privredom se na nekim ustanovama dijele po principu „poduzetničke dobiti“ a ne radnih sati uloženih u projekt (kako se to već traži u projektima Europske unije). Ugovaraju se studijski programi s krupnim biznisom (koje moraju izvoditi nastavnici).

Saznajemo iz medija da su na jednom fakultetu profesori zaradili milijune kuna u radu na projektima s raznim tvrtkama. Ako su ti ljudi zaradili tako velike novce onda su morali uložiti i jako puno rada u takve projekte, što znači da nisu mogli savjesno i odgovorno ispuniti sve obveze u nastavi i u znanosti. Ako nastava nije stradala onda nisu niti uložili rad koji odgovara tolikom novcu, a onda je to pranje novca.

Hrvatska situacija je i inače tragikomična, pa i na ovom primjeru. Od onih koji se zakonima suprotstavljaju jedni predobro znaju zašto a drugi, kojima promjene u biti odgovaraju izgubljeni su u fraziranju o komercijalizaciji i privatizaciji, liberalizaciji i etatizaciji… Zagreb, 2. lipnja 2011.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića | tri nova sistemska zakona



Back to Top