Nekultivirani bankari i potencijali demokracije

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv – ostale kolumne pogledajte ovdje.

Za razliku od proljetos sindikati su 15. listopada izašli na ulice i sudjelovali u globalnom prosvjedu građana. Razlog: ovaj je prosvjed imao ozbiljnu ideju i važnu svrhu.

Odazvalo se više ljudi nego što sam očekivao iako manje nego što razlozi prosvjeda zaslužuju. Bilo nas je jednako koliko i u Londonu. Naravno, velika većina prosvjednika bila je iz sindikata. Sve je drugo bilo skromno. Većina nezrelih i frustriranih govornika koji se u istim općim frazama beskonačno ponavljaju, nikakav razglas, anarhistički transparenti… najbolji je način kako demobilizirati ljude. Ako na prosvjedu čovjek ne čuje niti jednu novu misao, ne ponese nadahnuće ili kvalitetnu spoznaju tada prosvjed nije uspio. No ipak, sudjelovali smo u onome što se taj isti dan događalo u cijelom svijetu. To je bitno, sve ostalo će izblijediti.

Hrvati očito ne vjeruju u moć prosvjeda. Netko je rekao: “Ako vjeruješ da ne možeš, i ako vjeruješ da možeš, uvijek si u pravu”. Naši ljudi misle da ne mogu, i doista, onda i ne mogu. Ako ne mogu oni, ne mogu niti njihovi sindikati.

Prijatelj, liječnik (iz sloja sigurnih), reče mi da on nije ovca da bude u stadu. Nisam mu stigao reći da je puno veća ovca kod kuće pred televizorom, jer od tamo baš ništa neće promijeniti, već će tamo prije njega promijeniti.

Što prosvjednici širom svijeta žele promijeniti? U žarištu je obračun s pohlepom financijskog svijeta. O pohlepi se dijametralno suprotno razmišlja. Neki drže da je pohlepa nešto dobro (mantra Margaret Thatcher). Neki misle sasvim suprotno: “Znali smo da je pohlepa loša za moral, sada znamo da je loša i za gospodarstvo” (F.D. Roosevelt). Neki će reći da je pohlepa sastavni dio ljudske prirode, neuklonjiva i neiskorjenjiva i da se protiv nje nema smisla boriti. Netočno. Protiv nje se čovjek stalno bori, izvan sebe i u sebi, onoliko koliko je kultiviran. Pohlepa nije potreba, ona je dio neljudske prirode ljudskog bića. Pohlepa je nepristojna u svakoj mikro zajednici.

Međutim, za neke ekonomiste ono što je loše u obitelji poželjno je na makro razini. Za njih nije pohlepa uzročnik krize, a niti je financijski sektor krivac, već nesavršeni sustav koji je sve to omogućio. Međutim, na taj sustav, putem političara, presudno su utjecali bankari i financijaši, koji su u SAD-u zaobišli regulaciju i stvorili paralelni bankarski sektor u sjeni koji je uzrokovao slom svjetskih financija i gospodarske krize.

Dakle, cilj ovih prosvjeda nije preodgoj onih koji nisu kultivirani, čija se nepristojnost ne kažnjava već nagrađuje ogromnim bonusima. Cilj je regulacija financijskog sustava, sankcije za prekoračenje i stvaranje društva većeg stupnja jednakosti. Cilj je reforma svjetskih i globalnih financija. Cilj je da profiti i dalje ostanu privatni, ali, nota bene, i gubici.

Cilj se riješava tehničkim zahvatima pod pretpostavkom postojanja političke volje. Ta volja stvara se ili podupire pritiskom na ulici. Zato su prosvjedi važni.

Budući da se danas javljaju razni proroci iza kojih se valjalju crne zastave i transparenti (anarhizma ili fašizma) valja upozoriti da naši sindikati nisu protiv kapitalizma i predstavničke demokracije. Iz dva razloga: prvo, nitko nije izumio do sada ništa bolje i sve što se nudilo do sada pomelo je milijune ljudskih života, i drugo, kapitalizam u sebi ima dokazane potencijale za razvoj ekonomskog blagostanja, što je u dugoročnoj perspektivi vidljivo na globalnoj razini. Zemlje u kojima se umiralo od gladi postaju razvijene zemlje prelaskom na tržišnu ekonomiji. Primjerice, životni vijek u Indoneziji povećao se s 43 na 63 godine. Ekonomska proizvodnja nije sve u ljudskom društvu, ali bez nje nemamo ništa pa ni slobodu.

Sindikati su za preuređenje kapitalizma, za jačanje neposrednog utjecaja građana u sustavu predstavničke demokracije, za sužavanje utjecaja bogatih u političkom životu… To je moguće postići jačanjem svih onih potencijala koje kapitalizam i demokracija u sebi nose, a koji su oteti narodu, građanima, radnicima pa i malim poduzetnicima. Tržište potiče pozitivno nadmetanje, ali je izopačeno okrupnjavanjem, monopolima i pristranim uplitanjem države.

Demokratsku vladavinu valja vratiti narodu kroz njegov neposredni utjecaj na mnoge odluke. No, uz sve slabosti, ipak je taj kompetitivni sustav odlučivanja sposoban za teške promjene. Naš cilj uspio je ostvariti Roosevelt, kao i zemlje sjeverne Europe u okviru te i takve demokracije. Uklanjanje rasne diskriminacije i izbor prvog crnog čovjeka za američkog predsjednika dogodio se u okviru takvog sustava.Takav sustav ima potencijal za afirmaju novih ideja i snaga. Ideolog oligopolnog domaćeg kapitalizma, D. Butković u Jutarnjem, upravo demokraciji oduzima taj potencijal. Po njemu, piše, Hrvatskoj ne trebaju manje stranke, manji mediji, a zagovara velike banke i korporacije…Time, u ime svoje verzije kapitalizma, Butković zagovara zapravo suženje konkurencije, dogovore velikih na štetu malih i kontrolu nad politikom, strankama i društvom u cjelini, u čemu EPH ima nesumnjive uspjehe.

Jutarnji ni u ovim prosvjedima nije mogao održati razinu i sakriti animozitet svojih gazda. Naslov u Jutarnjem “Prosvjednici otjerali sindikaliste” nije istinit. Nismo doživjeli nikakve neugodnosti.

U Zagrebu 20. listopada 2011.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića | prosvjedi



Back to Top