Klasni rat i javna potrošnja

Informirajte se o istinama i neistinama vezanim uz potrošnju u javnom sektoru u novoj kolumni iz tjednika Objektiv.

Izbori su završeni i nema dana da me novinari ne pitaju što će sindikati raditi ako nam nova vlast smanji plaće. Kao papagaj ponavljam istine koje se ne uklapaju u medijske intencije i tendencije, a koje su nadglasane moćnim neistinama i predrasudama. Kreatori medijskog prostora omađijani su averzijom prema javnom sektoru.

Istina sama po sebi nema društvenu moć. Važne su one istine koje imaju svoje moćne pronositelje. Njihove su i neistine važnije od istina bez moći. Moćne istine i moćne neistine određuju društvene odnose. Uvjerimo se u to na pitanju „bolnih rezova“.

Za sindikate smanjivanje plaća ne dolazi u obzir zbog tri istine. Istina je da se izlazak iz krize ne može temeljiti na smanjenju osobne potrošnje i naših plaća, već na poticanju potrošnje. Istina je da su javni službenici već dali svoj doprinos, i to više puta u doba krize. Smanjene su nam plaće 2009. godine od kada su i zamrznute. Odrekli smo se božićnica…itd. Istina je da mnogi drugi nisu dali nikakav doprinos, već iz krize profitiraju. Financijski kapital nije oporezovan, a bankari i dalje dijele neljudske bonuse (čelnici četiriju banaka prošle su godine primili 208 milijuna kuna bonusa). Reviziju braniteljskog statusa nova vlast ne predviđa, a i potpore neuspješnim proizvodnjama namjerava održati. Smanjivanje broja općina ne namjeravaju provesti.

Zanimljivo, mediji se obraćaju nama u obrazovanju kao da smo mi prvi val za odstrel. Očito za to kandidiraju baš nas.

Istina koja se čuje kaže da je u gospodarstvu dvjesto tisuća ljudi ostalo bez posla. Istina koja se ne čuje glasi da oko milijun ljudi i dalje radi i ima primanja. Dakle, nije jasno zašto bi solidarni morali biti samo ljudi u javnom sektoru, a ne i ostali sektori u društvu u kojima nije bilo otpuštanja.

Pritisak na smanjivanje javne potrošnje osim na planu plaća vodi se i oko broja zaposlenih u javnom sektoru. Licitiralo se s tim koliko ljudi treba otpustiti (Linić 70 tisuća…). Toj laži koja se jako čuje oponira istina koju jedva da itko čuje.

Naime, studija Instituta za javne financije pokazala je da viška nema u javnim i državnim službama, ali ima u javnim poduzećima i lokalnoj upravi, ali ni približno toliko koliko se navodi.

Nadalje, još jedna istina koja se ne želi čuti glasi: hrvatska javna potrošnja nije velika, štoviše spada u red manjih u Europi i iznosi 42% BDP-a. Svako daljnje smanjivanje vodi u demontažu socijalne države i u neoliberalni društveni model (što najavljuje nova vlast). Zemlje EU imaju prosječno javnu potrošnju 51%. Međutim, našu javnu potrošnju treba restrukturirati na način da se veliko neproduktivno trošenje usmjeri u obrazovanje i potporu inovativnoj i izvoznoj proizvodnji.

Dakle, javni sektor nije prevelik, ali je neučinkovit. Reforma se treba odnositi na veću efikasnost, a ne na smanjenje troškova. Kapital je zainteresiran samo za potonje, a narod i građani suprotno, za reformu koja donosi bolji rad javnih službi. Niti hrvatski javni dug nije takav kako nas uporno plaše iz medija. On iznosi oko 48% BDP-a što je daleko manje od mnogih drugih zemalja, baš kao i deficit koji je manji od prosječnog u EU.

Činjenica da je u medijima stvoren dojam katastrofe upućuje da netko sustavno laže s interesom. U te laži poput bijednog sluge uklapa se i politika. Mnogi građani i danas naivno vjeruju u tu propagandu koja sigurno nije u interesu radnog čovjeka. Od početka krize cijela jedna mašinerija, mediji, poduzetnici, analitičari banaka i drugi tzv. “objektivni“ promatrači zazivaju “bolne rezove” i upućuju na kresanje plaća u javnim službama. Pri tome su neki mediji vodili kampanju protiv “parazita i neradnika” u javnom sektoru, protiv “prekomjernog broja” zaposlenih, protiv nastavničke norme, protiv velikih prava radnika itd. itd. Kampanja protiv radnih ljudi nadopunjavala bi se blaćenjem sindikata i njihovih čelnika nečuvenim lažima.

Priča je ista ili slična širom zapadne hemisfere. Njena je žrtva društvena pravda širom svijeta.

Ideološka mantra smanjivanja javne potrošnje ključno je mjesto takve propagande. Smanjivanje javne potrošnje devastira javne servise građana ili ih čini nedostupnima za siromašne. Nadalje, smanjivanje plaća u javnom sektoru uvijek dovodi i do daljnjeg smanjivanja plaća radnicima u privredi, a smanjivanje svih plaća mijenja distribuciju nacionalnog dohotka u korist kapitala. I što je to drugo nego nasilje nad radom i daljnje raslojavanje društva. Što je to drugo nego ideologija otimačine, koja se naziva neoklasična i neoliberalna ekonomsko-politička doktrina.

Demijurg takve propagande je krupni kapital. Sredstvo su njegovi mediji, financijske institucije i rejting agencije. Putem njih pritišću politiku (i kod nas i u svijetu) pa mnoge vlade djeluju po njihovom diktatu. Mediji nisu HDZ-u okrenuli leđa zbog korupcije (da je bar svijet kapitala i medija sastavljen od poštenjačina), već zbog nespremnosti HDZ-a da smanji javnu potrošnju i tako olakša položaj kapitala u krizi.

Propaganda svađa radnike iz javnog sektora s radnicima u gospodarstvu. Sve su to oblici klasnoga rata. Rat vodi jedan difuzan i centrifugalno ustrojen svijet kapitala. Sila koja ga impregnira je doktrina. Rat se ne osmišljava konspirativno, strategija je svima dostupna. Budući da društvena svijest kasni za stvarnošću postoji inercija duha vremena. Veliki broj ljudi još uvijek ne čuje odgovor druge strane, u čemu mediji imaju zapaženu ulogu.

U Zagrebu, 14. prosinca 2011.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

hrvatska politika | kolumna Vilima Ribića



Back to Top