Četvrtina i demokracija

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv govori o prirodi legitimiteta nove vlasti.

Često ćemo čuti da je demokracija forma i procedura, što sugerira da suština i sadržaj nisu bitni. Pogledajemo događanja i rezultate izbora kroz prizmu svrhe demokratske procedure.

Na izbore je izašlo 64% birača koji su glasovali u RH. Kukuriku koalicija je dobila oko 40% glasova. Obična aritmetika pokazuje nam da će zemljom vladati vlada koju podupire 25% ukupnih birača, tj. četvrtina građana. To je svakako razlog za uvođenje obvezatnog glasovanja, što niz pametnih zemalja već provodi, te razlog za glasovanje u dva kruga. To nikako nije razlog protiv čestitanja izbornom pobjedniku i njegovoj čistoj pobjedi po pravilima igre. Međutim, da je to ipak zabrinjavajuća činjenica, koje je duboko svjestan i Zoran Milanović, dokazuje njegov oprezan i pametan govor prilikom objave rezultata. Zadatak ove Vlade doista mora biti, kako kaže, rad u interesu i onih 75%.

Koristeći alegorijsku sliku iz svijeta nogometa, rekli bismo da je Kukuriku pobijedio u utakmici u kojoj je jednom prešao centar i zabio gol zahvaljujući desecima promašaja vladajuće stranke. Kukuriku je strpljivo čekao i dočekao ne riskirajući i ne igrajući napadački. Po pravilima to je čista pobjeda iako takva igra nikada nije bila na cijeni kod publike. Milanović je vjerojatno svjestan da čak niti većina birača iz njegove četvrtine nije glasovala ZA njegovu igru, već PROTIV promašaja jedne neuspješne ekipe. Stoga, Kukuriku treba steći još i potporu cijele svoje četvrtine birača, a tek onda po mogućnosti i one ostale tri četvrtine.

Milanović je svjestan da povjerenje nije dobiveno, već je dobivena tek ulaznica za utakmicu stjecanja povjerenja. Može li steći veću potporu?

Tko je četvrtina koja je glasovala za Kukuriku? Je li to svijet rada, srednja klasa, radnici, javni službenici, mladi ili stari ljudi, očajni i siromašni, nezaposleni i zaboravljeni…? Pretpostavimo da su svi pomalo. Kako onda Kukuriku misli zaštiti interese tih svojih birača? Tako da poveća proizvodnju i otvara nova radna mjesta. San svih stranaka na svijetu. Oko tog cilja se stranke obično ne spore, ali oko puta i načina spore se baš svi. U tome je razlika između politika. Kod nas se i HDZ i Kukuriku uklapaju u doktrinarne liberalne kalupe međunarodnih financijskih institucija. Razlikuju se u tome što Kukuriku obećava inozemne zadaće provoditi pošteno i bez vođenja ekonomske politike u službi održanja na vlasti putem pogodovanja svom biračkom tijelu (što je istočni grijeh hadezovske politike). Ta razlika nije nevažna, i zbog nje su dobili izbore. Međutim, presudan je odabrani koncept.

Liberalni koncept, koji zagovara krupni kapital, vjeruje da će štednjom, redukcijom deficita te smanjivanjem javne potrošnje očuvati kreditni rejting, tako privući inozemni kapital te na koncu povećati proizvodnju. Progresivni koncept (socijaldemokratski) vjeruje da će očuvanjem potrošnje i velikim javnim ulaganjima doći do rasta proizvodnje i zapošljavanja, što će onda posljedično omogućiti i konsolidaciju javnih financija, što kod nas zagovaraju Jurčić i Lesar. Zašto je važna razlika ako se isti cilj ostvaruje različitim putevima, pitat će se čitatelj? U socijalnim konzekvencama. Prvi put gradi oporavak na smanjenju prava radnika i običnih ljudi (bolni rezovi). Drugi put teret oporavka stavlja na teret države i neiskorištenih kapaciteta, kapitala i rada.

Liberalni koncept smanjuje područja i benefite socijalne države, povećava nejednakosti u društvu. Kukuriku interese građana i radnih ljudi nastoji zadovoljiti doktrinama koje zagovaraju bankari i poslovni svijet. Utoliko je SDP doista desna socijaldemokracija, prema mišljenju Davora Gjenera. Utoliko su manji Milanovićevi izgledi da stekne veću potporu od četvrtine.

Kukuriku vjerojatno vjeruje da će zemlju vodi u općenarodnom interesu. Možda u interesu onog naroda čiju stranku vodi kapitalist Čačić. Ali to sigurno nije stranka radnog naroda. Đavo je u detalju, pa će mnogi prvi potezi mnogo govoriti. Meni je silno zanimljiv detalj da na proslavi izborne pobjede Kukuriku-a nije bio pozvan niti jedan sindikalac, ali je bio vodeći bankar u državi (donator SDP-ove kampanje). Indikativno je i da SDP-ovci sebe smatraju liberalima.

Formalno je pobijedila socijaldemokratska stranka, a zapravo će vladati liberalna opcija. Takav ishod očito je posljedica stanja svijesti većine birača o vlastitoj socijalnoj poziciji i svojim interesima. Većina birača uvjerena je da bira neku opciju za dobrobit većine.

Indikativno je da je SDP uživao sveopću potporu u kampanji od strane Europa press-holdinga i Jutarnjeg lista. To sigurno nije zbog posvećenosti SDP-a radnim ljudima. Teško je reći je li ta kampanja štetila HDZ-u, jer je HDZ štetio ponajprije sebi, ali je potpuno jasno da je EPH eliminirao Ljubu Jurčića neistinitim napisom na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista da namjerava koalirati s HDZ-om. Vidljiv je bio i animozitet prema Lesaru i svim manjim strankama.

Zaključio bih: vlast Kukurikua ne izlazi iz stvarne, svjesne i interesno utemeljene potpore narodne većine, već primarno iz procedure. Kako je procedura ispred svrhe u svim tzv. demokracijama, ostaje nam čestitati izbornom pobjedniku, ufati se u njegovo djelovanje u interesu većine i spremati se za moguće probleme bude li drugačije.

Međutim, proceduru valja približiti stvarnoj vladavini naroda. U tom pogledu su referendumi panaceja protiv svih formalnih izbornih aberacija. Kukuriku je protiv referenduma građana.

U Zagrebu, 05. prosinca 2011.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

hrvatska politika | kolumna Vilima Ribića



Back to Top