Beznadežna ludnica Augijevih staja

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika ObjektivJavni posao ovih dana pričinja mi se kao jedna beznadežna ludnica, puna iskrivljenih ogledala u kojima su svi likovi nakazni. Zapravo, pričinja se kao televizijski programi. Koji god otvorite naći ćete silovanje stvarnosti. Stvarnost koja migolji u ružnim snovima. Virtualna stvarnost koja karnevalizira pravu realnost.

Koliko li je ljudi pametnije od mene? Milijuni. Ne bave se ovim poslom. Jesam li mazohist? Moji stari roditelji smatraju da nisam normalan jer si uništavam život. Budući me oni najbolje poznaju, izvjesno je da nisam normalan.

Kao pravi luđak, sa skupinom sličnih pacijenata, ispregovarao sam s Vladom da naši građani mogu zahtijevati državni referendum pod dvostruko povoljnijim uvjetima nego prije. Kao potpuna budala očekivao sam priznanje javnosti nakon toga čina. Međutim, hrvatska javnost, poznata po svojim zdravim vrijednostima to je napala. S punim pravom. Zašto bi građani referendumski uopće o nečem odlučivali, kada imamo SDP i HDZ. Predsjednik SDP-a to je lijepo posložio. Naime, sada će ih s takvim referendumima zluradi HDZ potkopavati kada dođu na vlast. Čovjek je u pravu. Važni su samo SDP i HDZ. Kome trebaju građani, osim bogatima i moćnima, tj. onima koji dovode SDP ili HDZ na vlast. Doduše, trebaju im samo jednom u četiri godine u vrijeme nadmetanja bogatih glasovima običnih (i naivnih). I što nam više od toga treba u demokraciji? Referendum? Hrvati i neposredna demokracija? Svašta. To je samo za izlog koji se zove Ustav. I ovako je ustavno ono što kažu ustavni suci, a ne što piše u tekstu Ustava. Uvjerili su se sindikati u to višekratno.

Kajin, gigant saborskog blebetanja, primjetio je da smo pogodovali HDZ-u time što smo s Vladom postigli dogovor o referendumu. Nema veze što smo pri tome realizirali SDP-ovu inicijativu prilikom zadnjih ustavnih promjena. Tko se usudi zaključivati da je SDP-ov prijedlog onda zapravo pogodovao HDZ-u? Ma kakvi. Nije to zdrava logika jer je SDP samo hinio želju da u Hrvatskoj bude referenduma. Sada kada je pod pritiskom sindikata HDZ takvu bolesnu ideju morao prihvatiti, krivi su drugi. SDP pere ruke. Svi su to razumjeli u našem zdravom društvu samo ne i mi, sindikalci. Zdrave snage u narodu naš su sporazum također osudile. Narod prati naša sredstva dezinformiranja. Narod je razočaran jer mu je učinjeno nešto dobro.

A mi bolesnici pomislismo da smo pogodavali zelenima, udrugama civilnog društva, pa i sindikatima time što će nam referendumsko izjašnjavanje postati moguće u borbi za čisti okoliš, prava radnika, pacijenata, potrošača i slično.

Ne. Pogodovali smo HDZ-u jer nismo organizirali prosvjed i štrajk i nakon što smo ostali bez povoda. Naime, dogovorili smo s Vladom da naši radnici osim referenduma dobiju i radne sudove, da im se ukinu pravilnici o radu i da dobiju opći kolektivni ugovor. A kome to tek treba? Vlasnicima medija i politikantima sigurno ne. Bilo bi nam bolje da smo se bavili važnijim poslom – i lijepo pokušali rušiti pravni poredak generalnim štrajkom, a Vladu peticijom za prijevremene izbore.

Nije važno što to nije uloga sindikata. Važno je što je protiv ove Vlade simbioza krupnog biznisa, njihovih medija, poluinteligenata te oporba gladna vlasti. Da smo bili normalni stali bi na tu stranu, a ne nekih građana, radnika i nekih sindikalnih interesa, i lijepo pomogli da se oporba, sirota, ne mora mučiti. Zamislite koliko li kukurijekanja još treba obaviti prije izbora u saboru, koliko plitkih i infantilnih prepucavanja treba osmisliti. Onako bi za sve njih sve obavili mi sindikati. Stvarno nismo fer. Nismo solidarni.

Dvadeset godina u zemlji nije bilo neposredne demokracije. Dvadeset godina tražimo radne sudove. Te povijesne pomake uspjeli smo postići, kažu, „trulim kompromisom”. Nitko nije objasnio u čemu je kompromis? Sve smo dobili što smo tražili. Ako nema kompromisa onda ne može biti niti trulog kompromisa.

Jesmo li možda prodali potpise građana i referendum za Zakon o radu? Iako je taj referendum zapravo onemogućio Ustavni sud svojom presudom, hrvatska kompetentna javnost „zna” da su za to krivi sindikati. Sindikati su sve oko ZOR-a dobili, prvo odlukom Ustavnog suda a zatim sporazumom s Vladom. Da nismo bolesni, gledali bismo samo svoj interes, kao svi zdravi u ovoj zemlji, i ne bi zagovarali dodatni referendum za pravo građana na referendum.

Kako smo se usudili odustati od rušenja pravnog poretka? Kako su sindikati toliko pokvareni pa sebe nisu odveli u debakl štrajkajući protiv nečega što nema baš nikakve šanse na uspjeh. Mogli smo štrajkati do idućeg Božića. Našoj javnosti nije jasno da bi Vlada raspisivanjem referenduma s istim pitanjem koje je odbio Ustavni sud dovela u pitanje načelo vladavine prava i time ugrozila međunarodni položaj zemlje. Međutim, mi nismo shvatili da je naša misija trebala biti osvetnička. Mi smo kao inžinjeri društva pripomogli izgradnji demokratskog i radno-pravnog sustava. Neoprostiv grijeh.

Savjetovali su nas da ne govorimo više da je Hrvatska bolesna zemlja i da ne kritiziramo medije. Eto, ne govorimo, i ne kritiziramo. Hvalimo. Sve je super u Augijevim stajama.

Mi ne valjamo, jer želimo staju počistiti.

U Zagrebu, 01. prosinca 2010.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića



Back to Top