Strukturne reforme ne mogu oživjeti paraliziranu ekonomiju, njoj treba stimulans!

U Jutarnjem listu je objavljen odličan intervju Ratka Boškovića s dr. Heinerom Flassbeckom, bivšim zamjenikom njemačkog ministra financija i glavnim ekonomistom UNCTAD-a u kojem se precizno analiziraju osnovni uzroci europskih gospodarskih problema i nude rješenja na tragu onog što Sindikat znanosti kontinuirano zagovara već godinama.

Tekst je izvorno objavljen ovdje, a mi ga prenosimo u cijelosti:

HEINER FLASSBECK

BIVŠI ZAMJENIK NJEMAČKOG MINISTRA FINANCIJA ‘Reći ću vam što HDZ-ov savjetnik Sinn ne razumije i neće shvatiti do kraja života’

Autor: Ratko Bošković

Među njemačkim ekonomistima dr. Heiner Flassbeck, bivši zamjenik ministra financija i glavni ekonomist UNCTAD-a, ističe se svojim kritičkim ocjenama njemačke ekonomske politike. Flassbeck upozorava da su njemački trgovinski i platni suficit te politika snižavanja plaća unatoč porastu produktivnosti najveća prijetnja opstanku zajedničke europske valute i eurozone.

Taj njemački ekonomist, savjetnik njemačkog SPD-a, izvrsno poznaje i hrvatske ekonomske prilike, a ovaj put došao je u Rijeku održati predavanje u kojem će iznijeti i preporuke za bolju hrvatsku ekonomsku politiku. No, razgovor smo počeli s trenutačnim europskim kriznim žarištem, Grčkom, i pitali dr. Flassbecka kakav razvoj događaja očekuje u sljedećih nekoliko tjedana.

“Nitko ne zna što će se dogoditi“, kaže Flassbeck, “najbolje što ja mogu pretpostaviti jest da će doći do nekog rješenja, ma što to značilo. Ja ne mislim da će to biti pravo rješenje, ali to će biti točka na kojoj će Syriza kod kuće moći reći da je nešto postigla, a druga strana će moći reći kod kuće da Syriza nije postigla baš ništa. Jer, ako ne za cijelu Europu, a onda barem za neke zemlje članice jako je važno da Syriza ne bude uspješna, osobito za Španjolsku i Portugal. Španjolska ide na izbore u prosincu, a u njoj je sve jači Podemos, španjolska kopija Syrize. Ako bi Syriza uspjela, bio bi to silan poticaj za Podemos, zato se španjolska vlada panično bori protiv Syrize, kao i portugalska vlada. I Nijemci se bore protiv Syrize jer žele ostati pri svojoj poziciji da se nešto u Grčkoj može postići samo ‘strukturnim reformama’.”

Netko je na internetu komentirao da bi se grčka kriza mogla odmah okončati samo kada bi Nijemci htjeli kupovati grčke proizvode umjesto grčkih zadužnica?

– Ja to tvrdim već godinama. Njemačka mora smanjiti svoj trgovinski suficit i u tome je cijeli štos. No, europska kriza nije zbog grčke krize, u tome je nesporazum, nego je zbog razlike u konkurentnosti Njemačke i Francuske, Italije, Grčke, Španjolske i Portugala. U eurozoni postoji jaz u konkurentnosti koji se mora otkloniti. Grčka je to pokušala režući plaće, no to se pokazalo kao katastrofa jer rezanje plaća smanjuje domaću potražnju i proizvelo je rezultat upravo suprotan željenom. Nezaposlenost je porasla, umjesto da se smanji, kao što je to ‘trojka’ očekivala. To je zato što je pogrešna teorija da tržište rada funkcionira kao tržište krumpira. I ako znate da je to pogrešno, ne biste taj lijek prepisali niti jednoj zemlji u svijetu. No, za krizu je ključan jaz u konkurentnosti između Njemačke te Francuske i Italije. Taj jaz nije uklonjen jer Francuska nije voljna rezati plaće, baš kao ni Italija. To je njima politički neprihvatljivo. Kada bi Francuska srezala plaće, Marine Le Pen postala bi predsjednica, a euro bi bio momentalno mrtav.

No, Grci doista imaju, primjerice, jako velik udjel izdvajanja za mirovine u odnosu na BDP, čak 17 posto. Mi u Hrvatskoj mislimo da nam je taj omjer prevelik, a iznosi samo deset posto. Dakle, ima razloga za strukturne reforme?

– Grčka doista u pogledu toga mora nešto učiniti, no prva je stvar da uklonimo jaz u produktivnosti po cijeloj Europi. Potom će puno toga trebati učiniti i za Grčku. Svaka zemlja može odlučiti kako će financirati mirovine, s državnom subvencijom ili bez nje, ali to nije problem valutne unije. Eurozona je valutna unija, a ne politička. Ne moramo u njoj harmonizirati baš sve, to je velika zabluda. Valutna unija znači da morate svoje nominalne plaće podešavati prema svojoj produktivnosti. A Njemačka je podbacivala taj cilj dok su ga drugi prebacivali. Sad se obje strane moraju približavati i zatvoriti taj jaz. U prvih deset godina eura puno toga je pošlo krivim putem, a sada kad bi Njemačka morala snažnije povećati plaće, to se ne događa – vidimo rast od samo 2,5 posto, a to je smiješno malo. Da se to dogodilo u posljednjih desetak godina, eurozona bi imala izgleda za preživljavanje, jaz u konkurentnosti bio bi otklonjen.

Vaši kolege i prijatelji ekonomisti Kazimierz Laski i Leon Podkaminer iz Bečkog instituta podijelili su zemlje članice eurozone na one s tradicionalno visokom inflacijom i one s tradicionalno niskom, tvrdeći da one prve, poput Italije, ne mogu preživjeti bez inflacije, pa je stoga i izjednačavanje inflacije u ta dva dijela EU nemoguće. Slažete li se?

– To s Italijom može biti, no Francuska je suprotan primjer. Francuska je bila u stanju sniziti inflaciju i postizati dobre rezultate. U prošlosti bi svatko rekao da je Francuska zemlja visoke inflacije, ali to više nije tako. Divergencija inflacije jest i dalje problem, no nju je moguće otkloniti. Ja sam uvijek bio pobornik eura. Ja sam uvijek branio euro. U Socijalnodemokratskoj partiji Njemačke neki su ljudi bili vrlo kritični prema euru, a ja sam ih uvjeravao da je euro dobra stvar. No, sada vidimo da je u Europi politički nemoguće upravljati valutnom unijom. Imamo toliko divergentne stavove oko valutne unije, njemački i francuski su pogledi toliko različiti, da je to neodrživo. Za valutnu uniju nužno je koherentno političko vodstvo ili jedinstveno shvaćanje što je to valutna unija i kako ona funkcionira. No, toga nema i zato ona ne funkcionira.

Je li moguće postići takvo razumijevanje, je li moguće spasiti euro i eurozonu?

– Nije. Mislim da nije. Ne vidim kako bi se to moglo postići. Trebalo bi ujediniti sve divergentne poglede. A ja ne vidim tko bi to mogao učiniti.

Što to znači za malu periferijsku otvorenu zemlju poput Hrvatske, s de facto eurom, stanovništvom koje štedi i posuđuje gotovo isključivo u njemačkoj valuti?

– Mnoge su europske zemlje, ne samo Hrvatska, u prvih deset godina postojanja eura izgubile konkurentnost. Nominalne su im plaće porasle previše u odnosu na produktivnost. Jedinični trošak rada se previše povećao. I sad smo tu gdje jesmo. Kriza eura je primirena, eurozona ekonomski više ne jača, Hrvatska i druge zemlje trpe posljedice stagnantnog tržišta, a pritom imaju i problem s konkurentnošću te ne mogu očekivati poticaj od izvoza.

No, hrvatski izvoz raste…

– Da, raste, ali ne dovoljno. Morate stvoriti zamjetan vanjskotrgovinski suficit da biste dobili stimulans za vašu ekonomiju. Trebate rast izvoza znatno brži od rasta uvoza, i to na dulje vrijeme. Stimulans je potreban da biste postigli ‘efekt potražnje’, da ljudi više troše i investiraju. No, moja analiza hrvatske ekonomije pokazuje da nečega takvog nema. Monetarna politika ne može puno pomoći jer ne može znatnije snižavati kamatu, država je prezadužena, a građani su pod pritiskom da pristanu na snižavanje plaća. Jači stimulans ne dolazi ni od izvoza. Mogla bi pomoći deprecijacija valute. No, ako je ne želite, tada imate problem. Ako je Hrvatska već provela malu nominalnu deprecijaciju, onda je to djelomično rješenje, no morali biste još deprecirati. Prema mojem izračunu, ukupno oko 20 posto da biste došli do točke na kojoj biste postali konkurentni.

Jako me iznenadilo koliko ste vi kao Nijemac kritični prema njemačkoj ekonomskoj politici. Zašto kažete da Njemačka pribjegava suvremenom merkantilizmu i politici ‘otimanja od susjeda’?

– To što Njemačka čini doista je merkantilizam, a to je besmislena politika, uvijek je bila pogrešna u posljednjih 300 godina, a sada je još manje prihvatljiva jer postoji valutna unija. U sustavu plivajućih tečajeva možete nastojati neprekidno povećavati višak u vanjskoj trgovini i platnoj bilanci, ali to nećete uspjeti jer će vam valuta aprecirati. No, u valutnoj uniji prisiljavate druge zemlje da režu svoje plaće. A rezanje plaća u zemljama poput Španjolske i Grčke je najnerazumnija politika koja se može zamisliti. Kad u tim zemljama režete plaće, uništavate domaću potražnju, povećavate nezaposlenost i dodatno snižavate plaće. Zato je ta politika pogrešna.

No, zašto zaustavljanje rasta plaća u Njemačkoj nije dobro? Zašto je ono štetno za eurozonu?

– U Njemačkoj je postojao politički pritisak na plaće koji je doveo do njihova snižavanja. To je bila subvencija za poduzeća koja su postala konkurentnija i izbacivala su konkurente s tržišta. Ona su stvarala radna mjesta dok su ih druge zemlje gubile. Francuska je učinila sve ispravno kao članica valutne unije, usklađivala je plaće s inflacijom, no Njemačka ju je potkopala ne samo u Europi, nego i po cijelom svijetu.

Nijemci bi htjeli svoju politiku plaća i trgovinskog suficita izvoziti u druge zemlje članice EU, osobito u zemlje ‘mediteranskog kluba’? Je li to moguće?

– To je nemoguće. Ne mogu svi odjednom samo izvoziti. Kamo će svijet izvoziti?

Dajete li vi kome u Hrvatskoj savjete za vođenje ekonomske politike? Vjerojatno znate da vaš kolega Hans-Werner Sinn savjetuje glavnu oporbenu stranku HDZ? Vaši su stavovi, koliko mogu vidjeti, kejnzijanski i upravo su suprotni onima profesora Sinna koji se zalaže za ordoliberalizam?

– Ne savjetujem nikoga, ja sam došao u Hrvatsku samo na poziv Zaklade Friedrich Ebert, ali ako bi me netko tražio, ja bih to rado učinio. Profesora Sinna poznajem, sreo sam ga pet-šest puta i svaki put mi je srdačno stisnuo ruku i rekao ‘profesore Flassbeck, i ja sam kejnzijanac’.

Prije godinu dana savjetovali ste u Jutarnjem listu Hrvatskoj da devalvira kunu. Je li se štogod u međuvremenu promijenilo?

– Nije. Nema drugog izlaza. Ako vam je tečaj malo deprecirao, to je dobro, ali treba vam još više. Ako imate jaz u konkurentnosti od 20 posto, a deprecirali ste deset, to još nije dovoljno, ali je pravi put. Ono što ljudi ne razumiju, i što profesor Sinn neće shvatiti u cijelom svom životu, jest da ekonomiji treba stimulans. Stimulans je nužan za oživljavanje ekonomije poput hrvatske koja je zapela u stagnaciji.

Profesor Sinn će reći ‘potrebne su vam strukturne reforme’, no strukturne reforme nikad u povijesti nisu oživile paraliziranu ekonomiju. To ne funkcionira. Samo ako strukturne reforme kombinirate s deprecijacijom valute, to ponekad pomaže. Strukturne reforme zvuče razumno i ja nisam protiv njih, ali pomoću njih se zamrla ekonomija ne može oživiti.


Ključne riječi:

Heiner Flassbeck | jutarnji list | Ratko Bošković | stimulans | strukturne reforme



Back to Top