Sindikati ne brane postojeće društvene odnose, već ih kritiziraju

Predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić reagirao je na tekst Borisa Rašete nedavno objavljen u tjedniku Express i demantirao cijeli niz netočnih tvrdnji: da su sindikati javnog sektora kočničari reformi u RH, da su protiv tržišnog natjecanja, da su stupovi ortačkog kapitalizma.

Pročitajte cijeli tekst reakcije:

GLAVNI UREDNIK EXPRESSA
Alen Galović
Oreškovićeva 6H/1, 10010 Zagreb

KOMENTAR POVODOM TEKSTA BORISA RAŠETE

U Vašem je listu 10. studenoga izašao komentar gospodina Borisa Rašete pod naslovom „Sindikalni faraoni nadživjeli su politički vijek Tutankhamona“. Isti tekst objavljen je i na Vašem portalu Express.hr. Autor se u tekstu obračunava sa mnom i sa stajalištima naših sindikata, a koja izrazito iskrivljuje. Zato Vas molim da u prvom sljedećem tiskanom izdanju te na Internet portalu objavite odgovor u kojem ću ponovo objasniti stajališta i aktivnosti sindikata, s kojima je autor morao biti upoznat, a zatim i svoju poziciju i djelovanje.

Boris Rašeta iskrivio je ili je sindikatima i meni osobno imputirao stajališta koja niti su moja niti sam ih ikada zastupao, dok ona koja je točno prenio ne razumije. Teška je izmišljotina da sindikati javnih službi „rukama i nogama“ brane postojeće društvene odnose (a koji su uzrok propadanju hrvatskog društva). Naprotiv, dio naših sindikata takav poredak žestoko kritizira, a čini mi se da ni ja u tome nimalo ne zaostajem. Višekratno sam, u svim medijima, vrlo kritički govorio o urušavanju institucija, kritizirao izostanak reformi, neefikasnost državnog aparata, upozoravajući da puke racionalizacije troškova nisu reforme. Već godinama upozoravam da se u javnom sektoru kvalitetan rad plaća isto kao i nekvalitetan, da neradnici ne snose sankcije…

Predsjednica Republike upozorila je nedavno na nešto što sam davno javno primijetio: pravi uzrok izostanka reformi u zemlji je nesposobnost državnog aparata da izvede reforme čak i kada to politika hoće.

Jednako je pogrešna tvrdnja da sindikati žele da Hrvatska ostane ovakva kakva jeste jer oni navodno koče reforme. Sindikati nisu imali nikakav doticaj, a kamoli utjecaj na propale pokušaje reformiranja lokalne uprave i smanjenja broja općina. Oni u tom postupku ne sudjeluju niti ih itko pita. Nadalje, pozivam Rašetu da objasni, kako su to sindikati priječili reformu pravosudnog sustava, ili upravljanja javnim poduzećima, kao velikim uzrocima hrvatskog neuspjeha? Kako su to priječili reformu obrazovanja? Naprotiv, za nju se najodlučnije zalažu pa su podržali kurikularnu reformu organizirajući prosvjed od 50 tisuća ljudi. Da ga podsjetim, bio sam na bini u vrijeme prosvjeda.

Preostaje da je jedini sindikalni grijeh to što sindikati rade svoj posao i zagovaraju veće plaće medicinskih sestara, učitelja, znanstvenika, liječnika i drugih službenika u javnim i državnim službama, takozvanih „uhljeba“, kako te ljude dio idiota u javnom prostoru godinama etiketira. Rašeta izvlači zaključak da zagovaramo veću javnu potrošnju, jer tražimo veće plaće, što je njemu znak etatizma i našeg guranja zemlje u propast.

Državni aparat je izuzetno loš. Tu se slažemo. Međutim, zapostavljanje plaća taj će sektor dodatno unazaditi. Država bez sposobnog i efikasnog državnog aparata ne može funkcionirati, a za to su potrebni sposobni ljudi koji će u njemu htjeti ostati i graditi karijeru. Pored pristojnih plaća sustav mora biti reformiran kako bi bio stimulativan za kvalitetan rad. Danas svi stručni i sposobni bježe iz tih sustava. Rašeta svojim shvaćanjem doprinosi produljenju neefikasnosti i agonije u javnim servisima i državnoj administraciji, i pri tome zakazuje kao građanin i domoljub.

Valja razlikovati javnu potrošnju kada je u pitanju plaćanje rada od javne potrošnje na skandalozne veteranske privilegije, nabavke eskadrila, rukometne dvorane… Svaka javna
potrošnja koja nije doprinos stvaranju novih vrijednosti i nacionalnom opstanku (zaustavljanje iseljavanja i demografska revitalizacija) uludo je bacanje novaca.

Rašeta ne zna da postoji ona javna potrošnja koja bitno pridonosi rastu, primjerice, kvalitetno obrazovanje, zdravstvo, efikasno pravosuđe,… Dakle, ja ne zagovaram povećanje svake javne potrošnje. Rašeta, međutim, kritizira povećanje svake javne potrošnje.

Mi tražimo veće plaće unatoč proračunskom deficitu, ali besmisleno je zbog toga nas etiketirati kao etatiste i protivnike tržišnog gospodarstva. Protiv sam vulgarnog tržišnog fundamentalizma (Rašetine ideologije), ali ne i, primjerice, njemačkog ordo-liberalnog tipa socijalno-tržišnog gospodarstva.

Sve navedene objede nije smislio Rašeta, već je on plovak progutao do kraja, pa ih sada imitativno uvećava. Svih ovih kriznih godina slične objede široko su prenošene, danas već potrošene, u većini dnevnih, jutarnjih i večernjih glasila. Propagandna mašinerija u režiji privatne medijske industrije punom je parom radila na obračunu s radnim ljudima i sindikatima, a za račun financijske, političke i poslovne elite – protagonista i demijurga ortačkog kapitalizma. Njegovog demijurga su prepoznali kao demona tek sada kada im on više ne može povećavati profite. Utoliko je besmislena Rašetina tvrdnja kako su sindikati stup ortačkog kapitalizma. Ako uspije objasniti tu glupost, kojoj valja priznati jedino originalnost, skinut ću mu kapu. Veliki jezik govori ono što mu se sviđa, a ne ono što razumije.

Cilj propagande u krizi bio je oslabiti sindikate sa svrhom smanjenja cijene rada, a sve radi povećanja konkurentnosti gospodarstva, smanjenja javnog duga i financijske konsolidacije koja je trebala vratiti povjerenje investitora. Ti ekonomski ciljevi uklapali su se u konvencionalna znanja, iako su okolnosti bile sve samo ne konvencionalne. U krizi vrijede druge zakonitosti. Samo je dio ekonomista imao znanja da je smanjenje javne potrošnje i plaća suludo u uvjetima ekonomske depresije. Međutim, smanjenje plaća je obavljeno, a i sindikati su oslabljeni. Je li zbog toga konkurentnost gospodarstva povećana? Toliko je povećana da smo pali na predzadnje mjesto u Europi. Hrvatska je za vrijeme takve ekonomske politike imala četiri godine za redom pad BDP-a jer je pad potrošnje zagušio proizvodnju. Dakle, potrošnja nije uvijek zlo, već je u uvjetima krize imperativ. Rašeta manihejski dijeli potrošnju kao vječno zlo i proizvodnju kao dobro, iako jedno drugo uvjetuje uvijek osim u uvjetima pregrijane ekonomije.

Hrvatska politika prepuna rašetovske vrste (ne)znanja radila je suprotno, a rezultat je danas na granici nacionalne katastrofe. Zagušena ekonomija nije otvarala niti otvara radna mjesta. Posljedice su ravne izvanrednom stanju, kako je dobro primijetila predsjednica Republike. Ostajemo bez radne snage. Ne odlaze samo „uhljebi“, poput liječnika, medicinskih sestara, znanstvenika…
U nerazumijevanju uzroka ekonomske depresije i teške nacionalne apatije, Rašeti je netko rekao da su za sve krivi sindikati.

Zna li Rašeta koliko je to višekratno smanjenje plaća i javne potrošnje od 2009. do 2014. smanjilo javni dug? Šokirat će se: nije ga smanjilo, povećalo ga je. Ozbiljni ekonomisti (što je manjina među domaćim ekonomistima) znaju zašto se smanjenjem plaća u uvjetima krize javni dug ne može smanjiti, već samo povećati. Istina je da se na prvi pogled čini da je obrnuto, baš kao što se čini da se Sunce vrti oko Zemlje. Znanost služi da razjasni zašto je to drugačije, i u astronomiji i u ekonomiji. Smanjenjem plaća u krizi povećava se javni dug, a ne smanjuje.

Sindikati ne zagovaraju život na dug, kako imputira, već znaju da se javni dug i deficit ne rješavaju štednjom, već rastom proizvodnje. Deficit i javni dug sigurno nisu poželjni, ali ih se ne treba rješavati navrat nanos u kratkom roku, ako postoje važniji nacionalni prioriteti. Dakle, važniji nacionalni prioriteti od fiskalne konsolidacije i srljanja u euro su: prvo, veći rast BDP-a od planiranog, drugo, zaustavljanje iseljavanja, i treće, demografska revitalizacija. To sve traži ulaganja, a svakako traži i povećanje produktivne potrošnje.

Upravo je povećanje potrošnje stanovništva potaknulo izlazak iz krize. Koliko je to važno upozorava ovih dana Europska centralna banka koja traži rast plaća u cijeloj Europi. Ako znamo da je do sada ta institucija neuspješno mrcvarila Grčku kontrakcijskim ekonomskim mjerama, možemo zaključiti da se radi o velikim promjenama u shvaćanju, što je posljedica svijesti o promašenoj politici. I MMF je priznao da su restriktivne mjere bile teški promašaj u borbi s krizom, a nedavno je izdao priopćenje u kojem zagovara smanjenje nejednakosti u svim zemljama.

Danas mnoge istočnoeuropske zemlje povećavaju plaće kako bi zaustavile iseljavanje deficitarnih kadrova. Rašeta i dalje trubi prežvakanu priču da domaća potrošnja potiče stranu proizvodnju. Ne bi to tvrdio kada bi poznavao strukturu domaće potrošnje koja se sastoji od dvije trećine domaćih proizvoda.

Rašetu opravdava jadno stanje ekonomske misli u Hrvata, od kojih je dio neoliberalnih sljedbenika tupio o potrebi smanjenja plaća u vrijeme kada je to bilo pogubno. Rašetu opravdavaju i velike ekonomske zablude na razini europskog kontinenta, koje su Europu unazadile zadnjih godina, dovele do jačanja ekstremne desnice i rasta populizma.

S obzirom da zna da ne zna ništa o sindikatima i ekonomiji, on mora svoje argumente ojačati argumentima ad hominem, ili jednostavnije rečeno, pljuvanjem po mojoj osobi, što otvara pitanje njegove etičnosti, ne samo profesionalne, već nadasve ljudske.

O meni i mojim kolegama ništa ne zna, ali je čitatelje obavijestio da sam ja loš čovjek. Ponavlja floskule o mojoj dugovječnosti. Moja dugovječnost znak je povjerenja ljudi u mene, znak je postojanosti i odanosti ideji socijalne pravde. Ja ne radim sindikat, ja ga živim. Ja sebe ne izabirem na mjesto čelnika. Možda su krivi ljudi koji me izabiru, pa bi bilo smisleno da kritizira one koji me izabiru. Ne! On je odlučio napasti mene što radim posao koji od mene ljudi traže i za koji su mi odredili plaću za koju misle da pripada, ne meni, već tom radnom mjestu. Osobno nikada nisam postavio u Sindikatu pitanje moje plaće i 20 godina sam radio bez pisanog ugovora o radu. Do sada sam stotinu puta objasnio zašto se ponekad, kada putujem za Europsku uniju vozim biznis klasom (kartu kupuje Europska unija i biznis klasa nije nikakva specijalna pogodnost). Zanimljivo, Rašeta nije niti jednom susreo moje objašnjenje.

U Zagrebu, 1. prosinca 2017. godine

Vilim Ribić,
predsjednik Matice hrvatskih sindikata, v.r.


Ključne riječi:

Boris Rašeta | demanti | Express | kočničari reformi | sindikati državnih i javnih službi | Vilim Ribić



Back to Top