Odgovor na kritike prvosvibanjskog prosvjeda

Prenosimo komentar Nikice Gilića objavljen na tportalu i komentar Vilima Ribića iz Jutarnjeg lista kao odgovor na deplasirane kritike poznatih novinarskih pera na račun sindikalnog prosvjeda 1. svibnja.

Komentar Nikice Gilića koji ovdje prenosimo u cjelosti, originalno je objavljen na tportalu.

Tekst Vilima Ribića, objavljen u nešto skraćenoj verziji u Jutarnjem listu od ponedjeljka, 13.5.2013., također donosimo u cjelosti, s time da su crvenom bojom označeni dijelovi teksta koje je redakcija Jutarnjeg izostavila.


KOMENTAR NIKICE GILIĆA

Čemu sindikati u zbrkanom vremenu?

Ujedinjeni sindikati na prvomajskim prosvjedima nisu ponudili ekonomsku politiku? Točno. Samo su tražili da vlada radi svoj posao. Usudili su se, dakle, tražiti od političara da ispune obećanja? I to je znak slabosti sindikata? Zanimljivo, pogotovo kad to kažu komentatori s tzv. medijske ljevice.

Sindikati služe zaštiti radničkih prava, dok vlade upravljaju državom, pa su zato sindikati i vlada ‘socijalni partneri’, jer s različitih pozicija razgovaraju o ekonomskoj politici. Vlada je, možemo reći, subjekt politike, a sindikati su njen objekt i, ako su dovoljno jaki, njen korektiv. No, ove činjenice nisu utjecale na mnoge komentare prvomajskih prosvjeda u kojima je velik prostor dobila zamjerka sindikatima da nisu ponudili alternativu Vladinoj ekonomskoj politici. Sindikati? Vladinoj politici? Svašta. Pa nisu sindikati opozicijska stranka pa da moraju imati ekonomsku politiku!

U tunelu, usred mraka…

Otkud uopće prigovor da sindikati nisu jasno rekli kakvu politiku žele? Iz političkih razloga, bojim se. Čitajući tu zamjerku u više tekstova, na trenutak sam pomislio da mi je promakla ironija; pomislio sam da se autori i autorice tekstova lukavo izruguju poduzetnicima stvorenim milošću države (ti u nas vode glavnu riječ) i izjavama iz vlade. No, nije bilo ironije. Političari i poduzetnici, žele očuvati nježni sklad velikih tvrtki i banaka s velikim strankama, a najuglednija novinarska pera kao da nisu uočila tu spregu, stavljajući se a priori na stranu jedne velike stranke. Doduše, sindikati katkada i nude svoje prijedloge Vladi (slijedeći strane kritičare politike štednje) no, premda je već i Ivan Račan iz SDP-a prije par dana rekao da se Plan 21 nije ispunio, i dalje mislim da stvaranje ekonomske politike jednostavno nije smisao sindikata.

Ljevica bez radnika

Dakle – ujedinjeni sindikati na prvomajskim prosvjedima nisu ponudili ekonomsku politiku, već su tražili da vlada radi svoj posao? Usudili su se tražiti od političara da ispune obećanja? I to je znak slabosti sindikata? Zanimljivo. Ali, još je zanimljivije to što sindikatima dužnost osmišljavanja alternative vladinoj politici podmeću i komentatori koji su stekli ugled kao predstavnici ljevice. Znam da je bahato da novinarski uljez s nešto više sindikalnog staža drži lekcije novinarskim vučicama i vukovima (onima koji su preživjeli sve pritiske prvo drugova, a potom gospode), no teško mi je odšutjeti ovu podvalu. Ukratko, dok je na vlasti HDZ, naći će se i novinara koji zagovaraju prava radnika u najčitanijim portalima i novinama, no čim u HDZ-u nastane čerupanje, pa SDP prigrabi vlast, radnici kao društvena skupina nestaju iz optike mnogih ljevičara. Ostaje samo ljevica kao takva, sama sebi svrhom, izolirana od problema radnika (strojobravara, učitelja, programera, pekara, tesara, medicinskih sestara, kirurga, parketara…). Ta je sterilna ljevica, bojim se, svedena na interes vlasti koja u ekonomskoj politici katkada ide više udesno od engleskih konzervativaca 1980-ih, ali je barem antifašistička (valjda joj zato sve opraštaju?).

…i ljevičari u magli

Dobro, ljudi misle da SDP nema alternative i bore se za stabilnost te vlasti, pa su spremni oplesti po svima koji je ugrožavaju. Legitimno. I ja sam se još kao gimnazijalac uključio u borbu protiv verbalnog delikta (to vam je nešto iz socijalizma), godinu-dvije bio sam član HSLS-a kada se činilo da će HDZ-ova era trajati desetljećima, osnivao sam Zarez novcem Soroseve zaklade, a kasnije sam sudjelovao u pregovorima sindikalne podružnice Filozofskog fakulteta s državnim tajnicima (HDZ-ovim), potpisivao peticije i sudjelovao na prosvjedima i u štrajkovima (uglavnom protiv HDZ-ovih vlada). Sve je to bilo aktivistički motivirano.

No, ovdje se radi o stupovima novinarstva, ne o običnim aktivistima. Ako se potreba za aktivizmom među novinarima svede na podršku stranci (u strahu da ne bi ‘oni drugi’ došli na vlast), lijevi pol našeg novinarstva u dubokoj je krizi. Ne čudi me što su Karamarko iz HDZ-a i Miklenić iz Glasa koncila najednom stali uz sindikate i postali borci za radnička prava, no zašto li sam se, kao pravi naivni ljevičar, uopće nadao da će na ljevici biti više aktivista neovisnih o trenutnim stranačkim potrebama? Pritom ne mislim da SDP ili korporacije bliske svakoj vlasti plaćaju vodeće novinare koji podržavaju vladu time što sindikatima zamjeraju čak i to što su sindikati. O ne, oni to rade iz čistog uvjerenja, ali to situaciju nimalo ne ublažava, nego je zapravo čini još crnjom.

NATRAG NA VRH


PRVOSVIBANJSKI PROSVJED – USPJEH ILI NEUSPJEH

Nakon najvećeg prvosvibanjskog prosvjeda ikada održanog u RH poznata novinarska pera Jutarnjeg lista, i ne samo njegova, osvrnula su se na nj veoma negativistički. Tvrde: sindikalni prosvjed nije uspio, malo je bilo ljudi, prosvjed nije srušio Vladu, nije povukao građane, jer su sindikati kompromitirani, jer nemaju artikulirana stajališta, jer su sindikalne vođe neodgovorne neznalice, jer zagovaraju inflaciju i povećanje javnog duga…

S obzirom da se meni čini kako je stanje suprotno, moguće je da sam ja izgubio kontakt s realitetom. Ali ako mi psihijatar kaže da nisam, onda stvari postaju neugodne. Onda zaključujem da najbolji novinari u zemlji dopuštaju sebi pisanje o nečemu što ne razumiju. Osim toga, pokazuju da kraj njih neprimjećeno prolazi epohalna promjena duha vremena kada je riječ o ekonomiji i politici. Ako sam tu u pravu, onda više nije u pitanju samo razina političkog, sindikalnog i društvenog života, koji oni oštro kritiziraju, već i njihove vlastite razine koju nitko ne kritizira. U ovom slučaju kritika je potpuno promašena. Naime, s minimumom dobre volje stvari su se mogle sagledati i na drugačiji način. Primjerice, prosvjed je doveo i više ljudi nego li su sindikati planirali (5% članstva). U Hrvatskoj 20 tisuća ljudi odgovara broju od 400 tisuća ljudi u Njemačkoj, ili u Francuskoj 300 tisuća ljudi. A to tamo nitko ne smatra malim brojem. Prosvjed nije povukao građane, kažu. Oko graha je bilo više ljudi. Ali, oko graha su bili stari ljudi, koji nisu mogli hodati niti stajati po suncu, ali koji su nam dali neupitnu podršku u Maksimiru. Ako prosvjed nije povukao građane, možda zato nisu krivi sindikati, već je možda kriva apatija građana i tradicija iz socijalizma kada je Prvi svibanj pretvoren u dan ugode i obiteljskog odmora. Sindikati su godinama pokušavali to promijeniti, ali je odaziv uvijek bio jadan, što je bio stalni predmet napada istih ovih komentatora, naravno, ne na račun građana i tradicije, već na račun čelnika sindikata.

Ove godine se Prvi svibanj nije mogao spajati s vikendom, bio je točno u sredini tjedna pa i u tome treba tražiti jedan od odgovora na pitanje zašto je 10 puta više ljudi bilo ovaj put nego prijašnjih godina. Zanimljivo, ali niti jedan od autora nije primijetio da je to bio najveći prvomajski prosvjed do sada. Nadalje, na prosvjedu nisu bili samo sindikalni povjerenici, jer njih u RH ima svega oko 5000, pa i da su bili svi, a nije ih bilo polovica, tko su onda bili ostali? Većinom članovi sindikata, ali ne razumijem, zašto je to prigovor? Tko je brojao članove i nečlanove, i zašto bi prosvjed bio uspješan ako bi se odazvali nečlanovi (onaj manje savjestan i svjestan dio radništva).

Prosvjed nije srušio Vladu. Zar to može i jedan prosvjed? Zar bi 100 tisuća prosvjednika srušilo Vladu? Kako? Možda da su naoružani. Sindikati nisu išli na prosvjed da ruše Vladu, već su prijetili referendumom za prijevremene izbore. Prosvjedi inače služe iskazivanju nezadovoljstva i slanju poruka cijelom društvu. Sindikati nisu zvali Crkvu i HDZ, ali su autorima krivi što su Crkva i HDZ pozvali ljude na prosvjed.

Kažu najbolja novinarska pera da prosvjed nije mogao uspjeti jer su sindikati iskompromitirani. Po čemu? Može li to itko objasniti? Sindikati su čestitiji dio hrvatskog društva. U njima ćete na prste jedne ruke u deset godina naći kriminala, zloupotreba i svega onoga što karakterizira naš politički i poslovni život. GSV se ne može održati u Remetincu, Vlada i poslodavci su tamo, fali treći partner. No, sindikati su ipak kompromitirani, jer ih uporno blati pisanje nesklonih i površnih komentatora. Njihovu averziju razotkrivaju proturječne objede. Primjerice, sindikati su slabi i nikakavi, tvrde, ali kao takvi imaju predobre kolektivne ugovore, što isto tvrde. Nadalje, napada se sindikalce koji ostaju vjerni sindikatu, jer su se „uhljebili na grbači radnika“, ali krivi su i oni koji odu u politiku jer su „iskoristili radnike kao odskočnu dasku“.

S obzirom na raspoloživi prostor ne mogu na ovome mjestu pobiti sve besmislice o tome da sindikati nemaju artikulirana stajališta i da su neodgovorni neznalice. Ovdje tek mogu reći da govori na prosvjedu nisu mjesto za argumentiranu raspravu. Govori tamo imaju sasvim drugu funkciju. Neshvatljivo je da najbolji novinari to ne shvaćaju. Svoja stajališta sindikati su oblikovali u dokumentima povodom prosvjeda koje očito niti jedan komentator nije imao u ruci.

Tvrditi da sindikati zagovaraju inflaciju, i povećanje javnog duga da bi povećali potrošnju svojih članova su tvrdnje iste razine, kao i sve prethodno. Ali o tome drugi put i na nekom drugom mjestu.

Zagreb, 7. svibnja 2013.

Vilim Ribić

NATRAG NA VRH


Ključne riječi:

jutarnji list | komentari | Nikica Gilić | tportal | Vilim Ribić



Back to Top