Izjava o etičnosti i profesionalizmu u hrvatskim medijima

Sve sindikalne središnjice u Hrvatskoj iznose svoje zajedničko stajalište, podržavajući nedavna očitovanja u javnosti na istu temu te ukazujući na neprofesionalnost i neetičnost medija iz vlastitih iskustava

IZJAVA

O pitanju etičnosti i profesionalizma u hrvatskim medijima

Hrvatski sindikati u cijelosti podržavaju nedavna očitovanja i prijedloge kardinala Bozanića, predsjednika HHO-a Žarka Puhovskog, pučkog pravobranitelja Ante Klarića, sveučilišnog profesora Stjepana Malovića, i ranije, predsjednika Republike Stjepana Mesića i profesora Zdravka Tomca o učestalim pojavama neetičnosti i neprofesionalizma u hrvatskim medijima. Iako sindikati s medijima imaju i veoma pozitivnih iskustava, dužni su upozoriti i na ona negativna, jer tamna strana hrvatskih medija postaje sve veća prijetnja kvaliteti demokratskog života, pa i samoj demokraciji.

Upozoravamo:

  • Sindikatima se ispravci i demantiji gotovo nikada ne objavljuju, a kada se slučajno objave onda se niti to ne učini u skladu sa zakonom.
  • Mediji su slabo zainteresirani za rezultate socijalnog partnerstva i konstruktivnu stranu sindikalnog rada, a interesom za sukobe i afere potkopavaju i zanemaruju mnoge konstruktivne ideje i napore u društvenom životu zemlje. O sindikalnom radu ne piše se afirmativno, kako taj svakodnevni rad u korist tisuća ljudi zaslužuje, već senzacionalistički, traga se za konfliktima, širi se nepovjerenje prema sindikatima…
  • Dio privatnih medija potkopava ugled sindikatima otvarajući zapanjujuće široki prostor za neistine i napade frustriranih i minornih subjekata iz sindikalnog miljea, jer blaćenje sindikata tako djeluje uvjerljivije, dok u isto vrijeme dnevni list visoke tiraže odbija najvećim sindikatima objaviti njihov zajednički odgovor na neutemeljene optužbe. U zemlji razvijene demokratske kulture to bi uzbunilo i samu novinarsku profesiju. Sindikati nisu protiv kritike na svoj račun, ali ona bi trebala biti temeljena na istini i sadržavati pravo na odgovor.
  • Složenoj sindikalnoj i socijalnoj problematici dugo već u medijima nedostaje ozbiljan istraživački pristup temama, specijalizirani novinari i kompetentnije pisanje.
  • Uslijed neprimjerenih aspiracija za presudnim utjecajem u političkom i javnom životu zemlje, dio medija sindikalne istupe koristi kao puko sredstvo za promociju stajališta svojih redakcija koristeći tek dijelove naših istupa, i to samo one pomoću kojih oblikuju stajališta čitatelja, slušatelja ili gledatelja, zanemarujući istinito informiranje.
  • U želji da senzacionalizmom ostvaruju što veće profite ne biraju se sredstva, pa tako dio medija počesto ulazi u protupravne postupke klevećući javne osobe, ugrožavajući ljude i karijere, suzujući im prostor javne obrane.
  • Pri sudskim postupcima za klevete i uvrede neke redakcije opstruiraju rad sudova, a u nekim redakcijama odbijaju zaprimati pozive za novinare po sudskoj dostavi. To niti najmanje ne priječi njihove urednike da se javno zalažu za načela pravne države, očito samo tamo gdje se to njih ne tiče.
  • Od svih oblika nekontroliranih medijskih moći najviše zabrinjava pisanje o pojedincima, običnim ljudima na način da se dovodi u pitanje njihov ne samo moralni već i fizički integritet. Jutarnji list je objavio ime i prezime mladića, kojeg su optužili za silovanje djevojčice, nakon čega su mladića gotovo na smrt pretukli na ulici, a ispostavilo se da taj nesretnik to nije učinio.

Ovakvi i slični neprofesionalni postupci medija, izvan kodeksa časti, uvredljivi su ponajprije za njihove čitatelje, slušatelje i gledatelje, kojima dio medija servira izobličenu sliku javnog i političkog života, manipulirajući ljudima.Svjesni važnosti medijske kontrole vlasti, zalažući se za maksimalnu zaštitu novinara u toj njihovoj ulozi, ipak je potrebno ukloniti očite defekte u medijskom prostoru. Ono što je pozitivno u radu slobodnih medija, njihova je dužnost i ne može biti opravdanje za ugrožavanje dostojanstva bilo kojeg čovjeka, bio on predsjednik Republike ili obični građanin.

Već dugo problem slobode medija u Hrvatskoj zbiljski ne postoji. Njega je zamjenio problem slobodne medijske destrukcije kako socijalnog i političkog života zemlje tako i dostojanstva građanina pojedinca, koji je ostao sam i nezaštićen u raljama između hrvatskih medija i hrvatskog pravosuđa. Naslušali smo se tvrdnji kako presude za klevetu s visokim novčanim naknadama guše slobodu medija, kao da se neistine pišu samo zbog usputnih grešaka pri traganju za istinom, a ne i zato da se ostvari senzacija i veća naklada na neistinama i poluistinama, da se obračuna s ljudima, idejama ili politikama na prljavi način. Potrebno je suosjećati sa slabijom stranom. Prema nekim medijskim humanistima, to su mediji. Pojedinac prema njima ne bi trebao imati niti sudsku zaštitu, a mediji svako malo smiju pokretati moćnu mašineriju u zaštitu svojih interesa, koje inače nazivaju slobodama.

Sloboda medija u Hrvatskoj nalik je slobodi bez odgovornosti, a takva sloboda uvijek je nesloboda drugoga. Ideal demokracije nije ideal moći i slobode za velike sustave, korporacije, medijske kuće, već je ideal demokracije slobodan pojedinac, zaštićen od raznih silnika, ne samo od onih izvan zakona, već i od onih koji djeluju po zakonu, a imaju isto za cilj – novac i zaradu na račun sigurnosti ljudi, radnih prava, prava na istinitu informaciju, ukratko ljudskih prava.

Kao sindikati posebno upozoravamo da o slobodama u hrvatskim medijima govore i slučajevi stotine novinara koji u njima rade na crno, kao egzistencijalni i mentalni ovisnici svojih poslodavaca.

Jedina politika za koju je dio medija istinski zainteresiran je politika visokih profita sazdanih na senzacionalizmu, pri čemu ih zanima uglavnom takva vlast koja to neće ugroziti. Priča s ukidanjem igara na sreću u medijima, a zatim vraćanja istih, indikativan je primjer podzemnog utjecaja medijskog lobija na politiku, iako se tu radilo o nelojalnoj konkurenciji i višestruko štetnim društvenim učincima (spram serioznih medija, spram kvalitete informativnog prostora u zemlji, spram sportskih i humanitarnih potreba).

U državi kao što je Hrvatska, u kojoj je vladavina prava slaba biljka, vlada pravo jačega, pa i u informativnom prostoru, najčešće na štetu pojedinca. Sloboda nekog društva mjeri se prema stupnju zaštite i slobode koju uživa njen najslabiji član. Hrvatska, pa i mediji u njoj, morali bi funkcionirati odgovornije da bismo svi u njoj živjeli slobodnije.

Međutim, i ovom prigodom dužni smo sjetiti se svih onih medija i medijskih djelatnika koji su profesionalnim i hrabrim novinarskim naporima dali neprocjenjivi i često nepriznati doprinos demokraciji, a s kojima smo svojevremeno zajedno, kada je to u zemlji doista bilo potrebno, širili prostore medijskih sloboda.

Zagreb, 16.veljače 2004.

SINDIKALNE SREDIŠNJICE

Hrvatska udruga sindikata
Zdenko Mučnjak, predsjednik

Savez samostalnih sindikata Hrvatske
Vesna Dejanović, v.d. predsjednik

Matica hrvatskih sindikata javnih službi
Dalimir Kuba, predsjednik
Vilim Ribić, potpredsjednik

Udruga radničkih sindikata Hrvatske
Boris Kunst, predsjednik

Nezavisni hrvatski sindikati
Krešimir Sever, predsjednik

Uni-Cro
Stjepan Kolarić, predsjednik


Ključne riječi:

programski dokumenti | reakcija na medije



Back to Top